Appetite for Destruction
In this podcast we provide the exposition of traditional notion of evil as privation, with the customary KT spin: as contemporary intellectual climate tends to reject the old fashioned metaphysics of evil – where evil is just an addendum to the metaphysics of good – because it is, supposedly, inadequate to explain the “horrors of 20th Century”, we introduce two real life examples of evil people to illustrate just how deep into depravity the seemingly innocuous act of privation can go.
Listen on Spotify:
Listen on Mixcloud:
Listen on Youtube:
Branko Malić
Kali Tribune runs on reader’s support. If you found the above informative and/or enlightening, consider supporting us.
Perhaps I’m overly cynical on this matter, but the two archetypes of evil you discuss here, the dishonest man and the femme fatale, seem somewhat banal relative to other forms that you yourself have discussed. Also I don’t think these are a rarity, at least not in our day and age. Both are embodiments of the Will to Power. Don’t get me wrong there are most definitely demonic aspects to them, as you noted they project this evil aura for those more sensitive to these things or not yet under their trance.
I have a somewhat similar figure in mind to your dishonest man, it’s Dostoevsky’s Underground Man. This best summarizes your notion of appetite for destruction. His Spirit has been replaced by a black hole annihilating everything in his milieu. His eyes only see misery and a loss of faith in Good. As you noted, this figures self-love keeps him from seeing the damage he is causing to others and more importantly himself. This is somewhat also seen in Ivan Karamazov, but not entirely. Ivan’s conscience of his inadvertent participation in his father’s death drives him mad. Ivan was still able to love others, and had a tremendous amount of compassion to others. His hatred of God is what prevents him from seeking forgiveness.
The Underground Man is the most prevalent persona on the internet, especially in the anonymous forums and boards. These fallen men only exist to spew poison and their nihilism is extremely infectious through as it is often cloaked under irony, sarcasm and humour.
Finally I’m very interested in hearing your thoughts on this, although I can somewhat prefigure your answer as a devout Christian. Recently, I read Carl Jung’s Answer to Job. In it Jung describes the story of Job, as that of the Old Testament God having a transformative shift seeing Job’s stubborn righteousness when faced with misery and torment. He describes this shift as God shedding his “shadow” that was created after Adam and Eve defied Gods instructions. After having shed his shadow, God arrives on Earth himself as Man’s redeemer Jesus of Nazareth. He later goes on to discuss how our quest for salvation is projected onto technology in modernity, where man believes that Technology is a sort of second divine birth aimed to redeem him of his sins. A very interesting and unique take, I recommend you give it a look if you haven’t.
I disagree with your evaluation of the Liar (lets call him that, upper case makes it look extra sinister and cool to boot!). I’ve spent time, years in fact, following various regional charlatans on the internet. Maybe you’ve heard of Semir Osmanagić, the Bosnian pyramid guy? There are many more like him, although he is an archetypal example, being very successful. Basically, he managed to make a great number of people believe that there are 20+ thousand year old pyramids in Bosnia, based on a regular shape of one hill. He built a kind of a theme park there, pretends to be doing excavations and basically turned it into a kind of a New Age “it’s all vibrations and energy, d00d!” resort. I imagine it’s fairly good financial deal, he seems to be in some kind of deal with local authorities, which themselves likely gave in and allowed him to proceed with his project after realizing it’s good for tourism.
He is also very skilled in hopping onto other topics, such as economics, religion, politics, health, assorted conspiracy theories – he expertly picks the moment to affirm or disavow to achieve maximum impression and acts with an air of absolute authority while doing so, no matter the subject.
Now I get this might in a way seem banal, even if it’s a much more economically fruitful and less openly self destructive example than Branko’s local drug addict. What you have to realize though is that this man built EVERYTHING on top of a lie. His whole persona is thoroughly artificial, he even decided to manufacture his image of an archeologist by among other things wearing a hat, always, even when making yt videos in his own house, sitting at the desk. He wears a constant fake smile (very creepy in my opinion, but people seem to love it, which makes it creepier), he talks in a slow, condescending manner making sure to accent the etymologically foreign words in a manner that a kindergarten nanny would when addressing 4-year-olds. I have NO clue what he’s really like, and I would bet that neither does he by now.
Add to all this a large number of followers who seem to be genuinely certain of his perfect character, who praise his every video, the massively positive like/dislike ratio and his surprisingly frequent appearance on mainstream TV channels. This is literally Jim Jones material, at least when it comes to influence he holds over a significant fraction of ex-Yugoslav population. Maybe I haven’t conveyed it properly, but I can’t help myself but call it evil.
Fenomen Osmanagić je dobar uvod u budućnost Jugoslavije kao “uvijek nadolazeće a nikad prisutne budućnosti”, jer on se veoma dobro nadovezuje na prevalentnu popularnost paraznanosti i paraduhovnosti iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, jednog zbiljskog sadržaja SFRJ koji je potpuno netaknut preživio raspad države i zadržao kontinuitet, sasvim uz bok kontinuitetu tajnih službi. Neki od Semirovih satelita, poput Gorana Šarića, također pokazuju gdje je prirodni geopolitički i identitetski centar te virtualne Atlantide. Zanimljivo je stoga slušati lamente ozbiljnih jugoslavenskih integralista o “nacionalizmu” i “malograđanskom pristanku na postojeće” kad je njihova geopolitička halucinacija već manje više ujedinjena po osnovi najmanjeg zajedničkog nazivnika, s jedne strane turbofolka, a s druge šarlatanstva. Na žalost, mislim da im ne bi imalo smisla istaći očiglednost koju bi oni kao “misleća manjina” u skladu s tom samokvalifikacijom trebali prepoznati, kako je realni korelat iluzije o idealnoj nacionalnoj državi koja sjedinjuje i prevladava sve nacije hipertrofija upravo nacionalizma i malograđanstva do tragikomičnih dimenzija.
Inače, nužnost Jugoslavije se s jedne strane uvijek morala nekako opravdati jedinstvenošću kulture jugoslavenskog naroda, kao onog koji je odmaknut i od Rima i od Carigrada, i istima, naravno, superioran u svemu osim u grijehu. Još Krleža je pričao o nekakvom “bogumilstvu” koje tu figurira kao adekvatan simbol. Dubinu te misli danas se može odmjeriti bez ikakve referencije na napredne intelektualce minulog doba, jednostavnim klikanjem po jubitu: Iliri, Slaveni, germanizacija, vatikanska zavjera, dekadentni Bizant … sve je tu; plus gušteri, cjepiva, 20 + dimenzija, itd. (Mišak).
Nisam znao, barem ne u nekom eksplicitnom smislu, da je ovako nešto bilo vrlo popularno 80ih. Jedino sam naslućivao, budući postoji vrlo jasna veza između svemirskih Srba koji ratuju sa Lemurijom i te sinkretističke i teško u riječi pretočive srpsko-pravoslavno-marksističke new age ideologije s jedne strane i jugonostalgije s druge. Primijetio sam na primjer da je Dejan Lučić 90ih bio u bliskim odnosima sa Kapetanom Draganom, pretpostavljam u sklopu službe. Pa pokojni pukovnik Bogosav Stojmenović, kojeg je pak Goran Šarić otvoreno nazvao svojim “duhovnim ocem”. A naravno tu su i starije pojave kao Kremanci i slično. Ugl puno je indikatora bilo ali evo nekako sam stalno na to gledao kao na pojavu koja je eksplodirala sa internetom. Mora da si u pravu, ima tu neka daleko čvršća povezanost kojoj je tehnologija samo pripomogla da se istakne.
Molim lepo: “Kosmosrbi”.
Nisam mislio na povezanost sa Službom kao centralnu stvar, premda ona sigurno postoji, nego radije na kontinuitet mentaliteta. Mislim da je jedini oblik kulture koji se u Jugoslaviji uspio razviti autohtono upravo ideologija o kojoj govoriš. Potražio sam na youtube, ali začudo nisam uspio naći, poveznicu na emisiju “U snu san” koja je išla u udarnom terminu nedjeljom uvečer, a odgovarala je Mišakovoj emisiji samo s tom razlikom da je bila potpuni mainstream.
Nisam pokušao pratiti Šarića i društvo s razloga što bi se onda morao usredotočiti na njih, a vrijeme mi je, na žalost, ograničeno drugim interesima – kao fenomen njih svakako ne treba shvatiti olako, apsolutno si u pravu. Mogu ti reći samo da je, koliko mogu vidjeti, pored Osmanagića, centralna inspiracija Domagoj Nikolić čiju sam intelektualnu genezu od zagovaranja stavova nekadašnjeg poslodavca, američke države (George W. Bush faza), i SAD kao “Shiny city on the hill” do pankozmičke Ilirije, dijelom silom prilika dijelom uslijed urođenje strpljivosti, bio prisiljen pratiti uživo. Treba imati na umu da je to intelektualno stablo koje nikad ne bi izraslo i urodilo plodom bez zalivanja značajnim količinama alkohola i stanovitim urođenim mentalnim predispozicijama.
Imaš na twitteru grupu naših ljudi koja opovrgava takve i malo suptilnije gluposti na dnevnoj osnovi.
Na žalost, hrvatska vanjska politika, reaktivna kakva jest – ako i to – ne radi skoro ništa po tom pitanju. Odavno zagovaram izraelski model kao ideal prema kojem bi se u tom smislu trebalo kretati, jer riječ je o ideološkom, dakle nepomirljivom, neprijateljstvu gdje samo vrlo jasne, agresivne, geste šalju adekvatnu poruku. Među blažima bi bila oduzimanje državljanstva Šariću i njemu sličnima, nakon što se dokaže – a to nije teško – kako surađuje na jačanju ideologije koja implicite uključuje genocid nad Hrvatima i drugima. Da ne govorimo o povezanosti s individuama koje spominješ.
Kad smo kod mentaliteta, primijetio sam jednu stvar koja mi djeluje zanimljivo pa se pitam jel imaš kakav komentar. Naime, s jedne strane Srbi, kao generalizacija i sve ograde koje proizlaze iz toga, mrze Hrvate. Osjećaj je naravno kako to uglavnom biva obostran, no Srbi prema Hrvatima čini se gaje stvarno spektakularnu, neobuzdanu mržnju. Primjerice, postoji Balkan Info epizoda, gosti su bili Poznanović i Pejin, u kojoj doslovno govore kako su Hrvati incestoidni, nasilni kreteni tupog izraza lica na kojima se odmah vidi da su inferiorni Srbima, onako razina retorike koju nisam čuo od najzagriženijih antisemita kad se radi o Židovima. Bilo je pomalo nadrealno pratiti taj dijalog, pogotovo kad sam sam njegov predmet. Nekakav luđi dio mene u tome čak uživa. Kao cirkus, samo morbidnije i čudnije. Isti sentiment se može čuti, uglavnom u malo blažem obliku izrečen, i u naizgled običnim TV emisijama (Dobro jutro Srbijo, Posle ručka) i u dnevnim novinama.
S druge strane, čini se da svaki Hrvat koji je serator, varalica, psihopat, manipulator itd itd prolazi izvrsno u Srbiji. Evo sad vidim otkrili su i Igora Kostelca, onog predviđatelja potresa, ranije ravnozemljaša i Nibiruovca. Pa je tu “egzorcist” Thomas (sa “H”) Dolački, inače Kostelčev poznanik. Pa naravno poznatiji ljudi kao što su Mišak, Šarić ili Nikolić, nekakav Dalmatinac new age guru kojem ime zaboravih, čak Vedrana Rudan. Oko njih isti oni koji odobravaju Pejin/Poznanović govor o Hrvatima i općenito vjerojatno non stop slušaju glasove u glavi o izmišljenim nacijama i katoličkim svećenicima koji piju krv i jedu bebe najednom postaju vrlo prisni. “Eto ima i njih dobrih ljudi”, “ko nas bre zavadi”, “kako bi nam bilo lepo skupa da nije NATO razbio Jugoslaviju”.
Ne mogu se otet dojmu da si u takvim krugovima doslovno to bolje prihvaćen što si gori čovjek.
Mislim da mentalitet o kojem govoriš svoj fatalizam, ekstremnost i nepomirljivost dobiva iz jedinstvenog kalemljenja moderne ideologije na već postojeću nacionalnu Crkvu koja je, čak i u striktno pravoslavnim okvirima, u herezi. S druge strane, a to je uvid iz mojeg osobnog iskustva, SPC u praksi pokazuje neke osobine poganskih kultova koje nisu jednostavno nakalemljene, kao ideogija, nego su, čini se, preživjele uslijed nepotpune kristijanizacije u nekim minulim dobima. Sam Bog zna što je uzrok i mislim da nije osobito zdravo pokušati ga istražiti. Poganstvo o kojem govorim manifestira se u potpunoj ravnodušnosti prema ljudskom životu – osobito životima samih Srba. Nije riječ o tome da se dobro zajednice stavlja ispred dobra pojedinca, nego je dobro i zajednice i pojedinca podređeno ideji “svete države” koja se zadobija žrtvom, po mogućnosti genocidom, bilo pretrpljenim bilo izvedenim. Jedan dobar primjer navodne kritike, a zapravo glorifikacije, toga načela imaš na djelu u “Srpskom filmu” (Vukmirov monolog). Na taj način, smrt je poželjna kao pročišćenje i kao korak napred u ozbiljenju ideje. Moment ravnodušnosti nazivam poganskim stoga što je doista riječ o ravnodušnosti koja potpuno isključuje mogućnost moralne osude – jednostavno moralni uzrok i posljedica se promatraju kao da ne slijede nužno jedan iz drugog: danas smo prijatelji, sutra se ubijamo, pa smo opet prijatelji. Nema tu nikakvog licemjerja, jer riječ je o potpuno drugačijem moralnom habitusu od onoga koji postoji izvan toga kruga, odnosno, radije o a-moralnosti a ne o ne-moralnosti.
S druge pak strane, kad bih mjerio našu istočnu braću na osnovi prijatelja koje sam stekao, onda stvarno ne bih imao što loše reći. Pritom ne mislim na prijateljstva u stilu zajedničkih provoda i sličnih stvari, nego kroz nevolje prilično provjerena prijateljstva. Jednako vrijedi i za neke pravoslavne vjernike koje sam poznavao, a to su bili u doba prije Slobe, kad su Crkve SPC bile potpune prazne.
Otud provizorno zaključujem da je riječ o narodu koji je osuđen na život u sjeni dijaboličnog duhovnog i političkog vodstva koje čini sve da ga i samog takvim napravi. Naravno, pothvat je u praksi, ako ne u detaljima, uspješan jer ljudi se prirodno, kad svode mak na konac, okreću duši društva, a to je Crkva. U Srbiji je, na žalost, to ujedno i centar mreže u kojem čeka pauk; i to takav kojem je otrov obogaćen modernom nacionalističkom ideologijom. Potrebna je velika duševna snaga i inteligencija da se čovjek tome odupre, a da ne odbaci svoje vlastite korijene. Iz nekog neobičnog razloga, ja najčešće upoznam upravo takve ljude.
Nasuprot tome, što se javnog mnijenja tiče, osobito striktno beogradskog, tu nema smisla puno raspravljati, samo na svaki napad odgovoriti najmanje dvostruko jako. Mislim da će Srbija slomiti zube na onima koje je prve pokušala sažvakati – Albancima, jer oni, koliko mogu vidjeti, jako dobro znaju o čemu je riječ i, za razliku od ostalih, vode se načelom da je napad najbolja obrana.