Times of Absence
We have often pointed out the peculiar quality of the present day: praise of the modern ideals of humanist values, economical growth – sustainable or otherwise – human rights and scientific achievement are repeated ad nauseam, yet there’s a strange atmosphere of vacuity about them that for the most people’s sentiments was not as obvious in the final decades of 20th Century.
We posit that reason for this may just be that those ideals do not exist any more in any meaningful way.
Listen on Mixcloud:
Listen on Youtube:
Branko Malić
Kali Tribune runs on reader’s support. If you found the above informative and/or enlightening, consider supporting us.
yes that’s quite true – was there both Ireland and UK and some other and similar thing everywhere – aside form narrow professional interests there is very shallow “general culture” capacity and capability present.
most of us ex-communist block people are some sort of crudites in comparison and politics, economies and, yeah, especially conspiracy-alt- counter MSM – narrative experts. I felt I am also on a mission to spread the light of reason and enlightenment to some distant barbaric region not yet touched by real civilization. And yes, i am also old enough to remember what exactly it was – the thrill of space and astronomy, new computer sciences exploring in our rooms Spectrums PC’s and what not. That spirit is gone, definitely. Agree with your assessment of situation fully- Also, your observation that communists soon became utterly conservative – so strange mix of modernity in Technology and science while extremely conservative -that is the distinct feature of those times in eastern block.
Nekad je ono što držiš za svoju najgoru osobinu upravo ono što će ti spasiti život. Oprosti, morao sam maknuti referenciju. Riječ je o izvoru koji ne želim na svojoj stranici.
ok, ne želim nagađati zašto ne želiš taj izvor, samo primjećujem da sam tu možda i najveći ekpert za sablažnjive odnosno pogrešne reference.. 😉
Pitanje korištenja referenci je za mene u suštini pitanje mentalita to jest određene razine živosti duha – moje shvaćanje je da je u redu korištenje referenci dokle god one nisu neki “autoriteti” pa ih zato citiramo, a pogotovo ne “apsolutni” autireti. Moj pristup bi bio, npr. možda ako jednog dana otvorim neku svoju web stranicu – stavljanje i komentiranje referenci u smislu *primjera* odnosno primjera *razrade* određenih linija ili škola mišljenja koju onda ne moramo razvijati i objašnjavati na široko ako je jednostavnije iskoristiti primjer.
U prinicipu, nešto kao kad ti obrađuješ Dugina – na jednom Duginu se mogu sagledati i u njemu su reflektirani brojni obrasci i zastranjenja koja su u potencijalu današnjeg mislećeg čovjeka. Međutim, istovrmeno ne znači da je njegova kritika liberalizma ili Amerike potpuno bezvrijedna, iako su njegovi temelji kao mislioca pogrešni, ne drže vodu, ili ako je on u suština neka vrsta sotonjare. U tom smislu većina današnjih mislioca je dakako u zastranjenju samim time što prihvaćaju čisto materijalističku ili redukcionističku paradigmu, osvješteno ili neosvješteno. U tom smislu svi su danas sotonjare jer prihvaćaju Bezbožnu paradigmu, što materijalizam u osnovi jest.
Opet, svi oni, svi ti osvješteni i neosvješteni materijalsti i redukcionisti su mislioci našeg vremena i reflektiraju dileme onako kako se one postavljaju za današnjeg čovjeka.
S druge strane, Tradicionalističko gledanje je, koliko sam uspio shvatiti, da svakako moramo imati upravo apsolutne autoritete kao orijentir i polazišnu točku i da Tradicija nipošto nije samo još *jedan od * izvora i referenci.
Međutim, čini mi se da Tradicionalistički “mood” ili mentalitet otvara vrata nekoj vrsti dogmatizma a svaki dogmatizam prije ili kasnije vodi u svojevrsni intelektualni autizam. Time Tradicija postaje nešto što bih nazvao Metafizički konzervativizam (usprkos tome što bi se tradicionalisti opirali definiciji sebe kao konzervativnima, kako si objasnio povodom smrti Strutona).
Da bi misao ostala živa, pa i Tradicionalna Misao, mora se izložiti “vanjskim utjecajima” ili “virusima” određenog trenutka ili duha vremena, koliko god taj duh bio potonuo u odnosu na Ideal. Ako se nastoji zatvoriti i “zaštiti” (konzervirati) završava kao i sve iz čega je isisana vitalnost – u okamenjivanju i okoštavanju. Zato mislim da bi određeni stupanj otvorenosti i diskusije ili čak “kritičkog mišljenja” trebao biti zadržan (ne kažem da to ovdje nije slučaj, u principu).
Nadam se da ovo nećeš shvatiti kao moje pametovanje, mislim da radite odličan posao sa ovim interpretacijama iz Tradicionalnog kuta gledanja, no eto samo pokušavam podijeliti neka svoja zapažanja jer ionako je premalo ljudi s kojima se može ozbiljno o bilo čemu, pa šteta je da ih je sve manje i manje i da se svi zatvaramo u svoje intelektualne čahure…
Sretan Uskrs. Nije stvar u sablažnjivosti, on je inteligentan psihopat a takvi uvijek imaju što za reći, ali, prema mojim informacijama, bio je savjetnik za nešto u Miloševićevoj vladi u jednom periodu devedesetih. Mislim da je u tim stvarima naša zemlja trebala slijediti primjer Izraela u odnosu na preživjele naciste – nulta tolerancija. Politički je kasno za to, naravno, a vjerojatno ne bi ni bilo izvedivo, ali osobni stav treba držati unatoč svemu.
Kod tradicionalnog mišljenja dogma je ponajprije putokaz. S tim da pod tradicionalno mišljenjem ja ne podrazumijevam neku posebnu školu, nego mentalitet unutar kojega se može misliti van parametara kao što je, primjerice, subjekt/objekt raskol. Ako pročitaš Kantov predgovor “Kritici čistog uma”, vidjet ćeš da je za njega taj raskol apsolutna dogma iz koje slijedi dijelom odbacivanje a dijelom preobraženje dogmi koje su postojale prije prosvjetiteljstva; dogma koju on smatra jednako evidentnom koliko ja smatram evidentnim da raskola nema. Ne znam mislioca koji više od njega koristi metaforu “sudišta” u filozofiji, a pravni proces pretpostavlja autoritet koji donosi konačnu presudu. Ja jednostavno autoritet koji on postavlja ne priznajem i ne vidim kako on ima ikakvo pravo nad autoritetom činjenice da svjesni subjekt nije u dijalektičkom odnosu sa objektom, nego je mišljenje uvijek u stanovitom jedinstvu sa zbiljom. To je samo jedan primjer, ali Kant je jedan od ključnih, deklarativno antidogmatskih mislioca, pa dobro figura u ovom kontekstu.
Što se tiče vjerskih dogmi, bez njih ne ide, jer je pretpostavka da neke stvari čovjek sam od sebe ne može znati. Mi možemo razgovarati o čemu god hoćemo i koliko hoćemo, a možemo se i složiti da čovjek zapravo može znati više nego što mu je to danas dopušteno, ali ideja da se do nadljudskog znanja može doći vlastitim naporima kroz razvoj znanosti je s moje točke gledišta samo razvoj ideje evolucije, koja je opet metafizička dogma moderne koja kao takva pretpostavlja stanoviti “skok u vjeru” obratnog predznaka od onog koji se drži parametara koje otkriva um – da konačno ne može proizvesti vječno, na primjer.
Sretan Uskrs, te hvala na pojašnjenjima.
Malo bih još pojasnim što bi to bilo doista dogmatsko a što ne.
Npr. – poanta upravo je u tome da je današnja znanost postala potpuno dogmatična, iako se svi hvastaju nekakvim kritičnim mišljenjem, peer reviewima itd. Nekakav linearni “progres” takve dogmatizirane, materijalističke, kvantitivne, redukcionističke, pozitivističke nauke je nešto čemu se mogu radovati samo vrlo kratkovidni i zaslijepljeni, kakvih, naravno ne nedostaje.
No, postavlja se pitanje – koje je uopće značenje pojavljivanja zanosti (i prateće tehnologije) kakvu znamo od cca 15. stoljeća koja je usavršila svoje metode tijekom 19. stoljeća i sad ulazi u post-humanističku fazu itd.?
To se ne može dobro sagledati ako se, dakako, ne vratimo par koraka unazad – do Kanta, Newtona, pa sve do rasprave Nominalista i Realista kada se, u principu, otvorio rascijep čije posljedice osjećamo do danas.
Iz raznoraznih razloga prevladala je određena paradigma, i ukorijenila se kao dogma, no to ne znači da je ona jedina moguća.
Također, krajnje je naivno gledanje po kojem se takve povjesne promjene kao što je pojava znanosti događaju naprosto zato jer se ljudi nikad prije tokom cijele povijesti “nisu sjetili ” znanstvenog pristupa, nego eto, slučajno im baš pao napamet nakon milijun i 500 godina bivstvovanja na planeti..
Onaj tko tako naivno gleda onda te slučajne promjene ili kvatne skokove nazove “evolucijom” – ali to je ideja mehaničke evolucije u okviru mehanicističke ili redukcionističke paradigme.
Nasuprot ovom gledanju bilo bi gledanje koje uzima u obzir određeni objektivni process metmorfoze, u nekom organskom ili kozmološkom smislu, gdje se u datim trenutcima manifestiraju ove ili one snage I sposobnosti, pri čemu neke druge sposobnosti odumiru. Dakle, tu se na evoluciju gleda kao na organski, metamorfički, kompleksno isprepleteni Svjetski Proces.
Pitanje krajnjih odrednica takvog jednog procesa, da li ide prema sve većem savršenstvu ili utonuću u materiju itd. je za debatu. No, ti konačni teološki ili teleološki odgovori u principu nisu nužni za razvijanje samog opažanja, naime, ništa nas ne sprečva da opažamo sve te životne procese i metmorfoze na konkretnim i realnim primjerima. To je, primjerice, učinio Goethe promatrajući biljke, izučavajući geologiju, meteorologiju i prirodu nastanka boja (pri čemu je došao do oprečnih rezultata od Newtona).
Slijedeći tu metodu razvila bi se drugačija znanost nego što ju danas poznajemo. Štoviše, ova današnja, moderna znanost bi se ukazala kao dogmatsko i ideološko *zastranjenje*.
U tom smjeru onda leži i potencijal prevladavanja opreka dogmatizma vjere, epistemologije, znanosti i metafizike.